Podzemna staništa

Podzemna staništa Vjetrenice čine špiljski kanali, pukotine, podzemne vode i drugi životni prostori u podzemlju. Kao životni uvjeti, razmjerno su stabilni, što znači da su temperature stalne (uglavnom prosječne godišnje temperature tog područja), kao i vlažnost zraka, koja je u pravilu maksimalna. Podzemna staništa su sasvim mračna i zbog nedostatka bilja u njima vlada stalna relativna oskudica hrane.

Životne prilike u Vjetrenici

Pojava snažnog "vjetra" na ulazu fascinantno je obilježje Vjetrenice. Strogo uzevši, ne radi se vjetru nego o fizikalnoj pojava strujanja zraka, kojom se nastoje izjednačiti stalna unutarnja i promjenljiva vanjska temperatura zraka. Na topografskoj površini iznad Vjeternice nalaze se duboke pukotine kroz koje ljeti ulazi topli zrak, hladi se i izlazi na glavni ulaz špilje. Do sada nije duže mjerena brzina vjetra, ali povremena mjerenja govore da se radi o brzini do 10 m/s, premda postoji zapisano da je dostizao i 13 m/s.

Zimi, kad se vanjska temperatura znatno spusti ispod unutarnje, vjetar obrne smjer. U prijelaznom razdoblju vjetar nekoliko puta zna mijenjati smjer, jer primjerice ujutro je vanjska temperatura manje a po danu veća od unutarnje. Međutim, zna se desiti da je istodobno potopljen Glavni kanal u Sifonu, nakon čega se prekida cirkulacija zraka.

Temperatura: U Vjetrenici je ujednačena, barem ljetni kad je mjereno. Temperatura zraka je oko 11 stupnjeva, stalnih jezeraca u Glavnom kanalu oko 10,5 °C, kao i tla ispod površine, iznimno čak do 10,2 °C. Gotovo sve tekuće ili stajaće vode koje se vjerojatno prihranjuju s površine, nešto su toplije (bar u rujnu) – iznad 11 °C.

Zoološke karakteristike

U Vjetrenici živi bogati špiljski svijet, u kojem je zabilježeno gotovo 200 različitih životinjskih vrsta, od kojih 92 troglobionata, što je čini prvom u svijetu po bioraznolikosti, a 37 njih je prvi put pronađeno i opisano na ovom mjestu (locus typicus). U fauni Vjetrenice veliki je broj uskih endema tzv. stanoendema. Unutrašnja temperatura zraka je 11,4 °C, vode 11,3 °C.

Kemijska slika vode

Zasićenost kisikom mjerena je samo u jezercima Glavnog kanala i iznosila je gotovo 100 %. Količina kalcija je u svim vodama otprilike ista, 43-50 mg/l, a količina natrija 1,7-2,3 mg/l. Veće su razlike u količini kalija, koja u nekim jezercima može biti manja od 0,1 mg/l, u većini voda nešto iznad te vrijednosti, ali ponegdje i nekoliko desetinki miligrama.

Krš i okršavanje

Postoje različite definicije krša, ali svima je zajedničko da se radi o kamenitim, manje ili više ogoljelim površinama, ispresijecanim dubokim pukotinama. Zbog toga je krš vodopropusan, pa u njemu prevladava podzemno pretakanje voda. Te vode rastapaju stijene, što stvara površinske i podzemne oblike u kršu. Krš se razvija pod djelovanjem vode na pukotine stijena.

Stručni izraz je okršavanje. Uslijed toga oblikuje se specifičan krški reljef i podzemni krški oblici, "šupljikavi krtičnjak krša" (Roglić 1974). Na razvoj krša utječu litološke osobine, građa i debljina karbonatnih stijena i alogeni nanosi, te ekološke prilike i njihovo vremensko kolebanje.

Topivost stijena

Najraširenije topljive stijene su vapnenac i dolomit, slično se krš također razvija i u gipsu, sedri i naslagama soli (NaCl). Vapnenci sadrže veliki postotak minerala kalcita i aragonita CaCO3. Stijene u Popovu polju sadrže čak do 99,98 posto kalcita! Koroziju čini niz međusobno ovisnih i povratnih, tj. obnovljivih kemijskih događaja: kišnica i podzemne vode imaju CO2 koji u vodi tvori blagu ugljikovu kiselinu: CO2 + H2O → H2CO3.

Količina rastopljenog CO2 ovisi o visini tlaka CO2 nad vodom, od razvijenosti pukotina i od temperature vode. Što je voda hladnija, mogućnost rastapanja je veća. Voda na 0°C može primiti dvostruko više ugljikova dioksida nego na temperaturi od 200°C. Znatne količine CO2 nalaze se u opalom lišću. Ugljikova kiselina brzo disocira: CO2 + H2O → H+ HCO3 Kalcit disocira i dvostruko pozitivan ion se oslobađa s površine kalcitnog kristala u vodu: CaCO3 → Ca++ + CO3. Pozitivni ion vodika karbonatnim se ionom veže u bikarbonatni ion: CO3 + H+ → HCO3.

Jačina korozije utvrđuje se mjerenjem tvrdoće voda na izvorima. Tako su izračunavani utjecaji korozije na snižavanje visine stijena u Sloveniji (I. Gams). Utvrđeno je da u većim porječjima godišnje vode odnesu 30-110 kubičnih metara vapnenca s jednog četvornog kilometra površine, što znači godišnje snižavanje od 0,03-0,11 mm tj. 30-110 metara na tisuću godina.

Pri stvaranju sigovine iz vode, reakcija otapanja stijena teče u obrnutom smjeru. Na mjestima na kojima se sloj vode zasićene kalcijem smanjuje, povećava se njezino isparavanje i izlučivanja kristalića, koji se talože u okolišu. U špiljama se pri tome stvaraju različiti oblici. U Postojni-Planini, Taborskoj pećini i Škocjanskim pećinama mjerena je brzina rasta siga pa se pokazalo se da iz jedne litre vode, koja se slije niz sige, izluči 0 do 180 mg CaCO3.

Za jednu godinu iz jednog kubičnog metra vode prosječno se nataloži 40 g siga; u Škocjanskim pećinama izlučuje se i više. Što veću površinu ima voda koja se cijedi, više se izluči sigovine. Prema jednom mjerenju, na staklenoj površini 61x18 cm na godinu se prosječno izluči 0,11 mm sige.